Putovanja,  Život

Amsterdam – prve četiri lekcije

Mislim da je vrijeme da počnem da pišem o svom životu u Holandiji. U ovih skoro godinu dana kada bih god krenula da svoje misli i doživljaje sredim i svedem u neku formu, odustajala bih jer bi mi sve nekako djelovalo nedorečeno i haotično.

Jedno je kada turistički boraviš u ovom gradu o kome se toliko priča i koji je toliko dugo na listi željenih destinacija. Lagano prepustiš da te grad zavede daleko od svakodnevnog života, stresova i rutina. A grad drugačiji, neobičnih navika i arhitekture, pun cvijeća i zelenila i muzeja, romantičnih kanala i brodića, ineteresantnih kafea i restorančića, različitosti… ne može, a da ne očara. I opčini. I pridobije. Odmah.

Malo je drugačiji osjećaj kada doputuješ neturistički. Sa malo više stvari, pomješanih osjećanja, gdje stvari oko tebe počnu da se redjaju brzinom svetlosti ne dajući mozgu da jasno razazna realnost od šale. Osjećaj odvajanja, rastajanja, odlaženja totalno ubije onu očekivanu romantiku. Odmah.

Što iz straha od nepoznatog, što zbog nelagode koju izlazak iz „uobičajenog“ ne može, a da ne priredi, obično je najlakše odustati od promjena i mogućnosti koje nam život ponekad donese. U mom slučaju, instikt je govorio da probamo.

I vrijeme brzo prolazi. Već je maj i sticajem okolnosti još uvijek sam tu. Sada se vrijeme proljepšalo. Kiša koja je besomučno padala zimskim mračnim mjesecima, posustala je. Dan se produžio. Sve je ozelenjelo i procvjetalo, probudilo se. Djeluje kao da je grad dobio novu energiju i pokrenuo se. Kada god imam vremena i prilike, sjednem na svoj bajs i uronim u svijet amsterdamskih biciklista i pustim da me odvedu u neki novi dio grada da ga upoznam.


Ali da moju priču kenem od početka.

Moja prva posjeta Amsterdamu je bila sa Djoletom, mojim mnogo dragim kolegom. Išli smo na neku konferenciju. Djole je ranije boravio u Amsterdamu više puta i ja sam bila totalno opuštena uopšte ne razmišljajući da treba nešto više da se spremim, sem da pročitam najosnovnije informacije o gradu kojeg prvi put treba da posjetim. Znala sam da Djole zna i više nego što jedan pisani turistički vodič može da uputi.

Sjećam se ushićenja i utiska kojeg je, odmah po dolasku, na mene ostavila Centralna stanica. I grad i kanali i ljudi i cvijeće i zelenilo. Šarolikost. I uvijek volim da pričam tu priču o mom prvom susretu sa ovim gradom. U prva tri sata mog boravka u Amsterdamu odmah sam osjetila strane grada koje obično u onom gorespomenutom vodiču pišu ili malim slovima ili pred kraj same knjige. Sve “nestrandardne” karakterisitike grada ja sam znala, ali sam ih nekako više shvatala kao priče, urbane legende.

Po dolasku smo imali vemena i odmah smo otišli u obilazak. Asocijacija ili ne, ugledavši prvi coffeeshop, javila mi je neodložna potreba za kafom. Sjećam se Djoletovog pogleda i opreznog komentara: “Stvarno hoćeš da tu pitamo za kafu?! Nisam siguran da imaju i kafu…”. Malo sam bila zbunjena pitanjem, a Djole mojom zbunjenošću. Zbunjeni udjosmo. Da, ispostavilo se da smo morali da sačekamo da se zagrije kafomat jer sam ja, valjda, bila prva mušterija (nadam se toga) dana koja je tražila kafu. Kafa je na kraju više podsjećala na otužni čaj, ali aromaterapija unutar shopa je uglavnom doprinjela da moja glavobolja popusti. I sve je nakako nadalje krenulo baš – opušteno.

Lekcija No.1 savladna.

Što od silnog hodanja što od Djoletovog neumornog objašnjavanja i mog zapitkivanja nismo ni osjetili koliko je vremena prošlo i da je obrok iz aviona davno pojeden. I šta prvo zamiriše po ulicama Amsterdama? Dobro, pored one aromaterapije! Krompirići! Djoletov predlog je bio skoro pa uvrijedljiv za mene koja „pazi šta jede“. Krompir – ne jedem, prženo u ulju – nedajbože i još majonez da curi svuda unaokolo – padam u nesvjest! Ja se ne sjećam da sam nešto tako brzo i slatko, pojela! Da li od gladi, hrskavosti preukusnih i mirisljavih krompirića ili od holesterola u mnogo specifičnom i ukusnom majonezu, ne znam, ali moja savjest nije mogla da me zvekne po glavi i kaže da stanem. Svejedno se ne bih obazirala. Na kraju sam bila sita, blaženog osmjeha sa sve plikom na nepcu od vreline! Ok, toliki izbor piva je ubrzo ublažo tu bol. Toliko načina da se čovjek opusti. Poslije sam ja taj plik na nepcu ovjeravala jos par puta.

Lekcija No.2 savladana.

Obišavši Rembrantov trg i muzejski plato i nezaobilazno fotografisanje sa tada postavljenim „I amserdam“ slovima, šetajući dodjosmo i do dijela zvanog Red Light District. Ja stvarno ne znam kako moj mozak ponekad funkcioniše, potpuno se iznenadim sopstvenom reakcijom. Kada sam vidjela kako stvarno izgleda ta četvrt crvenih fenjera zatečeno sam pomislila: “Pa ovo stvarno postoji?!” Dalje ne komentarišem.

Lekcija No.3 savladana.

Na putu do smještaja prepješačili smo skoro čitav grad. Sve bi bilo u redu da me Djole nije povlačio za rukav svaki put kada je trebalo da predjemo ulicu ili da idemo trotoarom. To što ja smatrala trotoarom uopšte nije bio trotoar. Opušteno sam hodala biciklističkom stazom! I da, biciklisti imaju apsolutnu prednost i nad pješacima i nad vozilima. A tek kada neko ide njihovom stazom, tu je sve dozvoljeno! Scene iz crtanih filmova. Djelovali su mi nekako nadobudni, ne zarezujući nikoga. A neočekivano su nailazili sa svih strana. Nisam više mogla da pohvatam odakle naviru! Vozili su i bez ruku i kucakući poruke i medjusobno polemišući kao da su u laganoj šetnji…! Sektaši jedni reda „biciklista sa nožnom kočnicom“!

Lekcija No.4 savladana.

Poslije toga sve je bilo lako. U Amsterdamu.


Evo poslije skoro godinu dana boravka u Amsterdamu, zaključci iz ove ove prve četiri lekcije su prerasli u naviku. Od bicikla ne odustajem ni po kiši ni po vjetru. Poruke ne kuckam i ne koristim telefon dok vozim. Sada su već uveli i kazne za takve aktivnosti. Biciklističke staze su svuda i svuda se može doći biciklom. I do drugog grada. Krompiriće zaobilazim koliko mogu, a mjesta sa dobrom pravom i svježom kafom sam pronašla. Pronašla sam i još par mjesta sa dobrom pitom sa jabukama, tomuceom, uštipcima… Volim te različitosi koje čine duh grada i pravo na različitosti bez straha i ćutanja. I činjenicu da te različitosti mogu zajedno da funkcionišu. I životnu jednostavnost i neopterećenost. I mnoge druge stvari sam prihvatila i prihvatam.

Lično osjećam da sam ni tu ni tamo. Ono tamo mi i dalje podjednako nedostaje, a ovo ovdje i dalje upoznajem. A moji ukućani i dalje tvrde da mi je u poslednje vrijeme pojačan bokeljski naglasak. Vjerovatno od pokušaja učenja holandskog jezika! Kako da ne! Goedendag!

To be continued…

Podelite našu priču

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *