Hrana,  Život

Priča o kolaču iz činije

Dozvoljeno je patetisati jedino ako to izrodi konstruktivno rješenje

Na početku mog kulinarskog života, voljenim osobama oko mene je bilo vrlo poznato da je moje upuštanje u pravljenje torte bila prava noćna mora. Stres i suze na kraju uvijek su komentarisani od strane tih voljenih osoba sa: “a što to radiš sebi kada ti ne ide!?” Ne znam da li je jarac u mom podznaku ili neki drugi jarac u mojoj prirodi taj koji nikada nije poslušno reagovao na takve riječi utjehe. Naprotiv.

Sjećam se da je bio nekoliko dana pred rodjendan mog hazbenda-tu-bi i njegova baka, sa kojom je odrastao i prerastao, ciljano mi je, onako izokola, sasvim slučajno na samom kraju razgovora spomenula tu omiljnu voćnu, mnogo jednostavnu, a opet unukovu najomiljniju tortu sa vanilin kremom i jagodama koja se tredicionalno pravi za njegov rodjendan. Taman krajem maja te jagode budu savršeno zrele i slatke za tu, ranije u pola glasa naglašenu tortu.

Baka Dika je meni sve lijepo objasnila. Ona je bila domaćica čitavog svog života. Porijeklom Makedonka sa grčkim korijenima. Sa savršenim darom za kuvaje. Precizan do najsitnijih detalja. Njene urmašice su bile idealno jednake i taman dovoljno slatke; ukus kokosa i čokolade iz plehane kutije u kojoj su se čuvali nedeljom napravljeni čupavci koji su najidealniji, ako kojim slučajem preteknu, trećeg dana kada se kroz tijesto prožme miris i čokolade i kokosa i vanile i svaki zalogaj bude nekako jednako idealan. Ma i kada je samo palačinke pravila sa njenim džemom od domaćih jagoda ili kajsija kojeg je pekla ljetnim danima u dvorištu u Makedoniji u hladu te iste kajsije, bile su nekako posebno idealne. Voljela sam da sa njom učestvujem u njenom kuvanju i spremanju. Voljela je i ona društvo i lijepo je pričala. Njene priče iz djetinjstva nekako su dopunjavale to naše spremanje hrane (uglavnom moje posmatranje) uz ispijanje crne jutarnje kafe. Bilo je tu mnogo smjeha i topline.

Elem, rodjendanska torta. Jela sam ja baka Dikine te voćne torte. Bile su vrlo su jednostavnog izgleda. Patišpanj kora, vanilin krem izmedju i sezonsko voće. I bile su veoma ukusne i lagane. Ponesena takvim zaključkom, pomislih da mogu valjda i ja, sa sve originalnim receptom i detaljnim instrukcijama da napravim tu tortu.

Krenuh na vrijeme sa pravljenjem torte. U startu pesimistički odvojih čitav jedan dan. Poslije par sati dodjoh do nekog rezultata. Katastrofalnog. Kore, idealne, rumene. Fil, hmmm da ne znam da je trebao da bude fil, zaklela bih se da je riječ u najboljem slučaju o nekom otužnom smutiju! Pokušala sam ja da sjedinim ta dva nesjediniva dijela. Ličilo je na tortu čitavih par sekundi, a onda je fil odlučio da napusti kore i bilo ga je svuda unaokolo po tanjiru. Stres je bio na vrhuncu. Pokušavala sam kašikom da vratim taj fil gdje mu je mjesto, on je tvrdoglavo i smireno odbijao bježeći iznova i iznova. Očiju punih suza poslije deset minuta sam se predala uz patetičnu konstataciju da sam najgora vajf-tu-bi na svijetu kada tu običnu voćnu tortu sa vanilin kremom ne mogu da napravim! Po originalnom detaljno objašnjenom receptu.

Sjedali smo tako zajedno neko vrijeme u tišini, moja torta u pokušaju u tada već nekom modernom Dalijevskom izdanju sata koji se otapa i ja. Onda je moj tehnički mozak krenuo da analizira trenutnu situaciju.

Kore su bile ukusne. Fil jeste bio ukusom kao što je recept i nalagao sa konzistencijom ocjene nula! Jagode jesu bile idealno zrele i slatke…. Proceduru sam grčevito i slijepo slijedila. Gdje omaših!? Pa jasno. Nije mi trebalo mnogo da shvatm da je tehnologija ta koja sadrži i nešto što se zove “osjećaj”: vidi da ne prekuvaš previše ili da mutiš dovoljno dugo. Ili umuti prvo žumanca sa šećerom, a bjelanca bez, pa ih poslije lagano sjedini, a ne sve zajedno odjednom iako u receptu piše „umutiti jaja sa šećerom“. Taj osjećaj je rutina po kojoj neko ko piše recept radi i ne detaljiše mnogo u receptu o tim „normalnim“ stvarima. Normalno. A mi koji koji taj osjećaj možda nekad i nećemo steći, možemo samo da očajavamo. Normalno.

Patetični zaključak – nikada ja neću steći taj “osjećaj”.

Ok, takvo je bilo trenutno, patetično stanje. I onda kao da je moj mozak proradio. Ili onaj jarac iz podznaka pogurao. Grehota i vremena i ovih ukusnih, ali po receptu nesjedinivih djelova! Uzela sam činiju, isjekla kore i sjedinila ih sa filom. Ha, sada nije imao kud da zbriše! Ubacila sam i jagode u slobodnoj formi. I umućeni šlag sam nafilovala po vrhu. Gratis dodatak. Ukrasila ostatkom jagoda. Izgledalo je slatko i šareno kao da je od početka trebalo da izgleda upravo tako.

Na prezentaciji, torta je predstavljena kao moja (moderna) verzija rodjendanske torte. Pojedena za čas!

A riješenje zvano “kolač iz činije” je primjenjiv na svaku tortu u pokušaju! Od tog trenutka pa do dana današnjeg.

No stress!

Podelite našu priču

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *